Život je pulsacija i pokret. Cijeli svemir pulsira i neprestano je u pokretu… vrijeme teče… godišnja doba se mijenjaju… stanice našeg tijela umiru i obnavljaju se, a naši neuroni odašilju impulse čak i dok spavamo… srce pumpa krv i dostavlja hranjive tvari i kisik svakoj stanici…, a dah, poput vala koji se uzdiže i spušta, neprestano teče kroz naše tijelo, donoseći vitalnost i život.

S druge strane nalazi se stagnacija. Zastoj. Nepokretnost. Konačna i posljednja stagnacija svakog od nas jest vlastita smrt, koja nas sve čeka. Sa smrću, svaka pulsacija, pokret i val u našem tijelu zauvijek prestaju.

Osim te konačne i posljednje stagnacije, svatko od nas tijekom života doživljava i druge oblike stagnacije, koje, iako nisu konačne, ponekad mogu izgledati upravo tako.

To su trenuci u našem životu kada se prirodni impuls za kretanjem naprijed zaustavi. Stojimo na mjestu na kojem ne želimo biti. Možda je to naizgled “udobno i lijepo” mjesto, poput starih, omiljenih cipela… ali s kamenčićem unutra. Možemo si govoriti da nam kamenčić uopće ne smeta i da smo se na njega navikli. Ali on je tu i bocka nas pri svakom koraku. S vremenom možda bol postane toliko jaka da na kraju utrnemo stopalo kako ga više ne bismo osjećali…

Možda radimo posao koji zapravo nije “naš”? Možda smo uvijek željeli biti netko drugi, a ne ono što smo postali? Možda smo u vezi u kojoj ne možemo zadovoljiti svoje potrebe? Možda smo u vezi, ali se zapravo osjećamo usamljeno, kao neravnopravan partner?

Osjećamo da smo zapeli u nekom području svog života. Znamo da smo zapeli, ali ne znamo što učiniti da bismo nešto promijenili. A možda se više ni ne može ništa promijeniti?! Možda je prekasno?! Možda sam već prestar(a), preslab(a), pre______ (“popuni prazninu svojim riječima”)?! Možda će biti samo gore ako pokušam nešto promijeniti?! – to su samo neki od primjera onoga čime nas naš strah može hraniti.

I ostajemo. Ne radimo ništa jer je tako “sigurnije”. Ne moramo se suočiti sa sobom. Dovoljno je gurnuti glavu u “pijesak”. I ponekad to i radimo. Čekamo. Odbrojavamo. Bilježimo dane. Nadamo se čudu! Novoj godini. Kada završi pandemija. Kada dođe proljeće. Kada još samo ovo i ono završimo…

A kamenčić je i dalje tu! Ne možemo si dopustiti da osjetimo bol koju uzrokuje i osjećaje straha, tuge, očaja, ljutnje… koji prate tu bol. Jer kada bismo si dopustili osjećati, više ne bismo mogli čekati proljeće, novu godinu ili kraj pandemije. Morali bismo se probuditi.

Cijena koju za to plaćamo je visoka. Svaki odsječeni dio našeg srca i tijela polako umire dok smo još živi… smanjujemo se u ukočenosti, napetostima u tijelu, bolovima za koje liječnici ne mogu pronaći medicinski uzrok, u usamljenosti i zatvaranju u sebe, u hladnoći koja prati ovo povlačenje, i tako polako umiremo za života, u stagnaciji vlastitog unutarnjeg zatvora, sigurno skriveni iza zidova koje smo sami sagradili…

A kamenčić je i dalje tu! I neće sam otići. Zašto je tu od početka? Čeka da ga vidimo! Priznamo! Zavolimo! Da ga iz kamenčića u cipeli pretvorimo u dragi kamen!

Kada se vode našeg života zamute stagnacijom, vrijeme je da se zapitamo – zašto želim umirati za života i što mogu učiniti da vode mog života ponovno poteku?

Kako je kod tebe? Što ti trebaš učiniti za sebe?